Znaš ono kad dođeš na koncert pun entuzijazma, ekipa raspoložena, glazba trešti, svi su sretni, dok ne dođeš do šanka. Nije problem cijena, nije problem gužva, nego onaj famozni dodatak: kaucija za čašu 2 eura.
U teoriji, zvuči fer. Uzmeš piće, platiš tih par eura kaucije, i kad vraćaš praznu čašu, dobiješ natrag. Lijepo, ekološki, moderna Europa i sve to. U praksi, naravno, sve izgleda kao da su pravila napisali ljudi koji nikad nisu bili na koncertu s više od troje ljudi i jednim mjehurom.
Jer realno, tko na koncertu ide sam po piće?
Uvijek postoji onaj jedan heroj ekipe koji se žrtvuje, pokupi narudžbe i dođe sa šest piva u rukama. A kako za svako piće treba nova čaša, umjesto “čaša za čašu”, do kraja koncerta kod tebe se stvori arsenal plastike i mali arhiv papirića u vrijednosti za jedno pristojno kino iskustvo.
I onda dođe onaj trenutak: “ajmo vratit čaše i pokupit kauciju”. Lako ćeš. Odeš do šanka, ali ne, ne, ne!
Na šanku se čaše ne vraćaju.
Tamo se samo pije i plaća. Vraćanje čaša? “Molim vas, to ide na garderobi.”
Dobro, misliš si, garderoba je blizu. Ali ne, ne bilo koja garderoba. Hodaj, prijatelju. Hodaj…
Jer ta famozna “garderoba koja prima čaše” izgleda kao da je jedina u cijeloj dvorani kapaciteta 16.500 ljudi. (Da, toliko Arena prima kad je koncert pun!)
A ondje, red. Ne red, procesija. Red koji počinje kod famozne garderobe i završava negdje kod Gornjeg grada. Svi s rukama punim čaša, lica crvena, već razmišljaju vrijedi li dva eura po komadu tih pola sata života.
Netko u redu komentira: “Ma pusti, netko će si tu lijepo zaradit večeras.” I nije daleko od istine.
Jer računaj ovako: ako se na koncertu popije, recimo, 30.000 pića (što je realno za 15-ak tisuća ljudi), i samo 30% ljudi odustane od povrata jer im se ne da čekati, to je 9.000 čaša × 2 eura = 18.000 eura čistog, neisplaćenog ‘prihoda’.
Lijep bonus, zar ne? “Hrvatska posla”, kako bi rekli svi koji su prošli ovu čašicu frustracije.
Arena Zagreb, volimo te zbog evenata, ali molimo, ajmo možda uvesti još koju lokaciju za povrat čaša? Ili barem neki QR kod, token, teleport, bilo što osim kilometarskog hodočašća do C113.
Do tada, savjet svim posjetiteljima: ako idete na koncert, uzmite torbicu, osmijeh i dodatnu dozu strpljenja. I zapamtite, u Areni svaka čaša nosi svoju priču… i svoju kauciju 🙂
