780 minuta ili gotovo 13 sati traju ukupno sve epizode posljednje, četvrte sezone megapopularne serije Stranger Things. U naslov sam stavila da sam pogledala sezonu, no prava je istina da sam pogledala pola sezone. Drugu polovicu sam prespavala.
Nakon ovog intimnog priznanja, moram priznati da me rijetke serije drže na životu, no ipak, one uistinu zanimljive me natjeraju na ozbiljno binđanje. Ova nije bila ta. Prvu sezonu sam odgledala u dahu, sve nakon toga je već diskutabilno. Međutim, četvrta sezona definitivno nije ‘my cup of tea’.
Neosporno je dobra. Produkcijski vjerojatno najjača, glumci su odrasli i u glumačkom smislu sazreli. Osim Winone Ryder za koju nisam sigurna je li napušena ili je to takav lik. Četvrta sezona predstavlja najveći zaokret u tonu od samog početka. Ono što je nekad bila avanturistička priča o djeci i nostalgiji osamdesetih ovdje se pretvara u nešto nalik hororu. Umjesto atmosfere nalik filmovima poput E.T.-ja, serija se sada približava psihološkom strahu i mračnijem raspoloženju. Opasnost više nije samo čudovište iz druge dimenzije nego nešto osobno, povezano s traumom i krivnjom likova. Ipak, moram priznati da su me upravo ti pokušaju najviše zbunjivali. Nije mi bilo jasno protiv koga se ti ljudi zapravo bore, bore li se uopće i u kojem su zapravo svijetu jer više ne postoji ovaj i onaj svijet već nekoliko različitih verzija tih svjetova. Za mene, u svakom slučaju, previše.
Foto: Netflix
Velik dio uspjeha proizlazi iz antagonista Vecne, prvog negativca u seriji koji djeluje kao lik, a ne samo prijetnja. Ima motiv, glas i prisutnost, pa sukob postaje intimniji i jasniji nego u prethodnim sezonama. Upravo zato emocionalne scene, posebno one vezane uz Max, ostaju među najupečatljivijima u cijeloj seriji. Likovi više nisu djeca u pustolovini nego tinejdžeri koji moraju nositi posljedice onoga što im se dogodilo, pa priča konačno dobiva težinu izvan puke nostalgije. Eleven prolazi kroz potragu za identitetom, Steve dobiva neočekivanu dubinu, a dinamika među likovima djeluje zrelije i ozbiljnije nego prije. Naravno, kako i priliči svim američkim i Netflixovskim serijama, ima malo tu i gay drame. Za moj ukus nepotrebne, ali svakome njegovo. Teško mi je zamisliti stvarnost osamdesetih, kada se radnja navodno odvija, usred smaka svijeta, nekog klinca kako 10 minuta ima svoju gay ispovijest, a svi oko njega pažljivo i bez osude tu priču slušaju.
Pa budimo realni, osamdesetih je čak i Elton John bio u braku. Sa ženom. Takvo je tada bilo u društvo, a ne društvo u kojem neki klinac svim svojim prijateljima otkriva svoju seksualnost, a svi ga pažljivo i s puno ljubavi slušaju. Nad glavom im je Vecnina prijetnja, ali to kao da nikoga nije briga.
Nema serije bez gay drame
Produkcijski, sezona izgleda kao niz filmova, a ne televizijska serija. Velik budžet vidljiv je u scenografiji, snimanju i režiji, pa pojedine epizode imaju strukturu i ritam blockbustera. No ta ambicioznost donosi i problem: trajanje.
O živote…trajanje…nema epizode ispod sat vremena, a zadnja epizoda je u rangu Nolanovih filmova. Traje zavijek i nisam sigurna da sam shvatila u čemu je fora, a tu čak nisam niti perspavala. Serija pati i od prevelikog broja likova — potreba da svi dobiju jednak prostor ponekad razvodni emocionalne trenutke, pa su najsnažnije epizode upravo one koje se fokusiraju na manji broj protagonista. Kao da im je sindikat pisao scenarij.
Iako se i dalje oslanja na reference iz osamdesetih, četvrta sezona manje djeluje kao niz citata, a više kao samostalna priča. Upravo zato mnogi gledatelji smatraju da je riječ o njezinoj najzrelijoj inkarnaciji: manje je zabavna u dječjem smislu, ali je snažnija u atmosferi i karakterima. Kritika i publika ovaj su put uglavnom složni — sezona na Rotten Tomatoesu ima oko devedeset posto pozitivnih recenzija, dok na IMDb-u drži prosjek oko 8,7/10, a pojedine epizode prelaze i devetku.
Jedan od mojih prigovora odnosi se i na strukturu — i dalje se primjećuje obrazac: grupa se razdvoji, paralelno rješava problem i ponovno se spoji u nekom finalu. Ali to kako se oni rastavljaju i sastavljaju nekad je uistinu teško pratiti. Iako je izvedeno spektakularno, dio publike (pa i ja) smatra da serija već četvrtu sezonu koristi sličnu formulu, samo na većem budžetu.
Spominje se i nostalgija. Iako manje nego prije, serija ponekad djeluje kao niz referenci na horore 80-ih, pa pojedini trenuci izgledaju više kao hommage nego originalna ideja. Ukratko, najveća zamjerka nije kvaliteta nego kontrola: sezona je ambiciozna i vizualno impresivna, ali povremeno djeluje kao da joj nedostaje urednik — previše priče, previše likova i premalo prave radnje.
Sveukupno, četvrta sezona djeluje kao vizualna i produkcija evolucija serije, no definitivno je sporija i razvučena do maksimuma, a istodobno emocionalno najdublja, vizualno najimpresivnija. Nije najlakša za gledanje, nećete uvijek skužiti tko s kim i šta radi, ali dobro djeluje i kao uspavanka 🙂 Što se mene tiče, ne trebaju snimati novi nastavak.
