U šahu su se desetljećima podrazumijevale odvojene “ženske” i “muške” priče, kao da je to prirodan poredak. Judit Polgár taj je okvir odbila: nije željela posebne turnire ni blaže kriterije, nego iste protivnike i ista pravila kao i svi u vrhu. Netflixov dokumentarac vraća u fokus njezin put i pokazuje zašto ova priča nije samo o šahu, nego o odrastanju, ambiciji, cijeni izvrsnosti i hrabrosti da živiš izvan tuđih očekivanja, čak i kad si u onome što radiš najbolja.
Eksperiment oca nad kćerkama
Jedan od najprovokativnijih slojeva dokumentarca je obiteljska pozadina: Judit nije “slučajno” postala čudo od djeteta. Njezin otac László Polgár vjerovao je u ideju koja i danas izaziva nelagodu i fascinaciju: da se genijalnost ne rađa (samo) talentom, nego se sustavno gradi. Ako se dijete okruži poticajnim okruženjem, jasnim ciljem i ogromnom količinom rada može postati vrhunsko u odabranom području.
U Polgárovima to nije ostalo na teoriji. Tri kćeri odrastale su u atmosferi discipline, učenja i treninga, gdje je šah bio više od igre: bio je metoda, jezik, svakodnevica. Dokumentarac ne bježi od pitanja koja se sama nameću: koliko takav pristup može biti oslobađajući, a koliko opterećujući? Gdje završava ambicija, a počinje pritisak?
U tom obiteljskom eksperimentu Polgárove kćeri nisu išle u klasičnu školu, nego su se školovale kod kuće. Od najranije dobi u njihov dom dolazili su šahovski učitelji i treneri koji su s njima radili iz dana u dan, a šah se često igrao i vježbao satima, ponekad i do sati na dan. Takav režim bio je temelj ideje njihova oca: da se vrhunska izvrsnost može izgraditi sustavnim radom, a ne čekanjem da se talent “sam” dogodi.
Najveći uspjeh sestara
Dokumentarac ne prikazuje Judit kao usamljenu meteor-pojavu. Polgárove sestre, Susan (Zsuzsa) i Sofia, također su bile iznimno uspješne šahistice, svaka sa svojim velikim trenucima i doprinosom. Njihov “najveći uspjeh” nije samo u titulama i pobjedama, nego u činjenici da su kao obitelj pomaknule granice onoga što se u šahu smatralo mogućim za djevojke i žene.
Na Šahovskoj olimpijadiu Solunu (Thessaloniki) 1988. godine, sestre Polgár su zajedno u sastavu mađarske ženske reprezentacije (uz Ildikó Mádl) osvojile ekipno zlato ispred tada dominantnog SSSR-a, što je bio povijesni presedan jer je Sovjetski Savez dotad godinama dominirao tom konkurencijom. Judit je na tom natjecanju imala tek 12 godina.
Taj trijumf nije bio samo sportska priča, nego i politički trenutak: Mađarska je tada još bila komunistička država i putovanja na Zapad nisu bila jednostavna ni “slobodna” kao danas. U nekim razdobljima vlasti su obitelji čak ograničavale ili odbijale mogućnost odlaska na turnire u zapadnim zemljama zbog straha od prelaska preko Željezne zavjese, no nakon olimpijskog uspjeha i pritiska javnosti situacija se promijenila i sestrama su se postupno otvorila vrata da igraju i izvan istočnog bloka.
Garry Kasparov i Judit
Ako šah ima svoje mitološke figure, Garry Kasparov je jedna od njih: simbol vrhunskog natjecanja, autoriteta i ere u kojoj je “muški poredak” bio nevidljiva norma. Zato je Juditina pojava toliko snažna, ne zato što je “žena koja je igrala šah”, nego zato što je igrala šah na razini na kojoj se govori samo jednim jezikom: jezikom najboljih.
Dokumentarac i njihova povijest imaju i mračniju točku koja se ne može prepričati bez nelagode: njihov prvi veliki sudar u Linaresu 1994. pratio je famozni “touch-move” trenutak, kad je snimka kasnije pokazala da je Kasparov konja ostavio na polju tek djelić sekunde prije nego što ga je vratio i odigrao drukčije. Judit je bila jako uzrujana kad je vidjela snimku i na kraju turnira ga je suočila pitanjem kako je to mogao napraviti, a onda je uslijedila šutnja, tri godine uopće nisu razgovarali.
No upravo je za njihov odnos zanimljivo što priča tu ne završava, kasnije su se pomirili, postali dobri prijatelji te ju je Kasparov pozvao u jedan od svojih trening-kampova kako bi zajedno radili. U filmu se taj “zaokret” dodatno spušta na ljudsku razinu jer Kasparov započinje anegdotu o pozivu na Jadran, a Judit nastavlja kako je ondje, zajedno sa suprugom, provela vrijeme, u atmosferi odmora, ali i šaha koji ne prestaje ni kad se makneš od reflektora.
Kasparov ima dugogodišnje veze s Hrvatskom i ljetnu rezidenciju u Makarskoj, pa nije neobično da se baš Jadran pojavi kao kulisa u priči o rivalstvu koje je s vremenom preraslo u poštovanje.
Gdje je sad Judit? Kad je prekinula karijeru?
Judit Polgár je profesionalno, natjecateljsko igranje na najvišoj razini prekinula u kolovozu 2014. (38), kada je javno objavila da se povlači iz vrhunskog šaha. U pozadini te odluke nije bio “pad” talenta, nego promjena fokusa: nakon godina života u režimu turnira, priprema i stalnog dokazivanja, sve češće je govorila o tome da joj koncentracija za pločom više nije ista te da želi više prostora za obitelj i drugačiji ritam života
Danas je Judit i dalje duboko u šahu, samo s druge strane reflektora: kroz Judit Polgár Chess Foundation radi na projektima koji šah koriste kao alat za učenje i razvoj djece, uključujući edukacijsku metodologiju za predškolski i školski uzrast (Chess Palace / Judit Polgár Method). Uz to nastupa kao stručna komentatoricavelikih turnira i drži predavanja, a jedno vrijeme bila je i kapetanica/izbornica mađarske muške reprezentacije, što dodatno potvrđuje koliko je i nakon povlačenja ostala autoritet u “otvorenoj” šahovskoj priči.
U privatnom životu Judit je odavno izgradila stabilan “drugi svijet” izvan turnirskih dvorana. U kolovozu 2000. udala se za Gusztáva Fonta, mađarskog veterinara, a zajedno imaju dvoje djece: sina Olivéra (rođen 2004.) i kćer Hannu (rođena 2006.). U više navrata spominjalo se da joj je povlačenje iz natjecateljskog šaha donijelo ono što joj je vrhunska karijera prirodno uzimala, više vremena kod kuće i mogućnost da svakodnevica ne ovisi o idućem turniru, pripremama i stalnim putovanjima.
Što kritičari kažu o Queen of Chess?
Kritičari ga uglavnom hvale kao napet i gledljiv sportski dokumentarac koji i ne-šahistima uspije napraviti neizvjesnost od povijesti koju već znamo. Wall Street Journal, primjerice, ističe da redateljica Rory Kennedy od tridesetak godina stare priče uspijeva napraviti napet film i da “nije bitno” ako ne igraš šah.
Istodobno, dio recenzija zamjera što film ostaje pomalo “previše uredan” i emocionalno plići nego što bi mogao biti, posebno oko težih tema iz Juditina odrastanja i cijene takvog projekta. The Guardian piše da se stalno osjeća kako u priči ima još dubine koju dokumentarac ne zagrize do kraja.
IMDB: 7.7 / Rotten Tomatoes: 85% / Metacritic 75/100
“Queen of Chess” je dokumentarac koji se gleda kao dobar sportski film: ima tempo, emociju i jasan ulog, čak i ako ne znaš razliku između šahovskih obrana. Kroz arhivske snimke i današnje intervjue pokazuje koliko je šah zapravo vrhunski sport, s disciplinom, pritiskom, egom i cijenom koju plaćaš kad od djetinjstva živiš u režimu rezultata.
Zato ga bez zadrške preporučujemo: ovo nije samo priča o “ženi u muškom svijetu”, nego o sportašici koja je birala najteži put i držala ga se do kraja, bez prečaca i bez povlastica
