Svjetsko prvenstvo 2026. trebalo bi biti najveći nogometni spektakl ikad: 48 reprezentacija, tri države domaćina, 104 utakmice, nova generacija „vatrenih“ i cijelo ljeto navijačkog ludila. No, iza hypea već sada stoji nekoliko vrlo konkretnih stvari koje kvare sliku savršenog turnira, od viza i cijena karata preko sigurnosti do geopolitike.
1. Vize, zabrane putovanja i navijači koji uopće neće doći
Od 104 utakmice, čak 78 igra se u Sjedinjenim Državama, zemlji u koju ulazak nije ni jednostavan ni jednak za sve. Dok će navijačima iz Europske unije, uključujući Hrvatsku, putovanje biti relativno jednostavno (ESTA/bezviza), brojni navijači iz Afrike, Bliskog istoka ili dijela Azije suočavaju se s praktički nepremostivom viznom barijerom.
Dodatni sloj brige je politička klima: povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću i najave strožih imigracijskih politika i „America First“ pristupa ponovno bude strah od putnih zabrana i selektivnog tretmana određenih nacionalnosti ili vjera. Za reprezentacije i navijače iz zemalja poput Irana, Haitija ili pojedinih afričkih država, pitanje „hoćemo li uopće moći doći na stadion“ nije nimalo retoričko.
Za Hrvatsku to znači da smo, objektivno, u povlaštenoj poziciji, ali i da „najinkluzivnije SP ikad“ teško može opravdati taj slogan ako dijelu svijeta vrata ostanu zaključana.
2. Karte skuplje nego ikad: nogomet za sve ili samo za najbogatije?
Druga velika briga: cijene. Najjeftinija ulaznica za finale SP‑a 2026. više je od sedam puta skuplja od najjeftinije karte za finale u Katru 2022., a i ostale kategorije vrtoglavo su porasle. Organizacije navijača, poput Football Supporters Europe (FSE), već su se obratile Europskoj komisiji zbog „potencijalno nezakonite prakse određivanja cijena“ i FIFA‑inog modela dinamičkog pricinga.
Spominje se i dodatnih 15% „service fee“ na službenoj preprodaji, kao i marketinški trik s ulaznicama od 60 dolara koje su bile dostupne samo u ograničenoj, praktički promotivnoj količini. Kad na to dodaš trošak leta preko Atlantika, smještaj i dnevne troškove u SAD‑u ili Kanadi, jasno je da će odlazak na SP 2026. mnogima biti jednokratni luksuz, a ne „put života“ za prosječnog navijača.
Za hrvatske navijače to znači da će i najskromniji aranžman (jedna grupna utakmica, nekoliko dana boravka) vrlo lako konkurirati cijeni ozbiljnijeg ljetovanja. Pitanje je koliko nogomet još može tvrditi da je „sport za sve“, ako najveći događaj postaje ekskluzivni event za one najdubljeg džepa.
3. Trava, klima i prekidi: hoće li se uopće igrati „normalan“ nogomet?
Prve ozbiljne probe uvjeta u SAD‑u dogodile su se na nedavnom proširenom Klupskom SP‑u, i dojmovi nisu bili blistavi. Igrači Real Madrida, Manchester Cityja i drugih klubova žalili su se na loše travnjake u NFL stadionima, koji su za nogometne potrebe dobili privremene, često nekvalitetne podloge. Jude Bellingham i Luis Enrique javno su kritizirali stanje terena, upozoravajući da je rizik od ozljeda prevelik.
Uz to, dio stadiona nalazi se u gradovima gdje su ljetne temperature i vlaga ekstremne, Houston, Dallas, Miami, pa su već uvedeni obavezni „hydration breakovi“: tri minute pauze u oba poluvremena kako bi se igrači rashladili. I dok igrači to vide kao nužnost, navijači i kritičari upozoravaju da se svaki novi prekid lako pretvara u dodatni oglasni prostor i daljnje usitnjavanje igre.
S televizijske strane, utakmice će trajati sve duže, s više „TV trenutaka“, što mijenja ritam gledanja i doživljaj i na stadionu i ispred ekrana.
4. Politika u pozadini: ICE, racije i osjećaj (ne)dobrodošlice
Nogomet se voli prodavati kao „apolitičan“, ali SP 2026. to teško može biti. U SAD‑u se već raspravlja o tome kako će imigracijske službe (ICE) djelovati tijekom turnira, hoće li provoditi racije u blizini stadiona ili fan zona, i kako će se tretirati navijači bez savršeno „čistog“ statusa boravka.
U saveznoj državi New Jersey čak je predložen i „Save the World Cup Act“, zakon koji bi ograničio ICE djelovanje oko MetLife Stadiuma dok traje SP, upravo zato da navijači ne bi živjeli u strahu od uhićenja umjesto u atmosferi slavlja. Sve to govori da se turnir odvija u vrlo polariziranom političkom okruženju, u kojem dio stanovništva migrante i strance vidi kao prijetnju, a ne kao goste.
Za navijače koji pripadaju etničkim manjinama, imaju migrantsku pozadinu ili su dio LGBT+ zajednice, logično se javlja pitanje koliko će se zaista osjećati sigurno i dobrodošlo na ulicama američkih gradova.
5. Nasilje kartela u Meksiku: može li sigurnost ostati samo na papiru?
Treći domaćin SP‑a 2026. je Meksiko, zemlja koja nogomet obožava, ali i zemlja koja se već godinama bori s nasiljem povezanom s narko‑kartelima. U članku se posebno spominje Jalisco New Generation Cartel, organizacija čiji sukobi s vojskom i policijom redovito pune crne kronike, uključujući i žrtve među pripadnicima Nacionalne garde.
FIFA i meksičke vlasti uvjeravaju da će sigurnost oko stadiona u Mexico Cityju, Monterreyu i Guadalajari biti na najvišoj razini, uz mobilizaciju više od 100.000 policajaca i sigurnosnog osoblja. No, pitanje za navijače ostaje: koliko je sigurna „zona oko stadiona“, a koliko je sigurno sve ono između – put od aerodroma do hotela, lokalni kvartovi, izleti izvan turističkih ruta?
Za mnoge će Meksiko i dalje biti san putovanje (Azteca, hrana, atmosfera), ali će u pozadini sjediti i sasvim racionalan strah od situacija na koje ni najbolji sigurnosni plan ne može potpuno utjecati.
6. Rat, Iran i geopolitičke sjene nad turnirom
Konačno, tu je i najtanja točka: rat. U trenutku kad se piše spomenuti tekst, SAD i Iran su u otvorenom sukobu, uz raketne napade na iranski teritorij, rast napetosti u regiji i skok cijena nafte. Iran se nogometno već kvalificirao na SP 2026., ali je pod ozbiljnim upitnikom hoće li uopće moći (ili htjeti) sudjelovati na turniru kojeg dijelom organizira zemlja s kojom je u ratu.
Istovremeno, dio država Bliskog istoka i sjeverne Afrike traži izopćenje Izraela iz kvalifikacija i turnira, što dodatno komplicira ionako zapaljivu kombinaciju sporta i geopolitike. U tom kontekstu FIFA‑ine parole o „miroljubivom, ujedinjenom prvenstvu“ zvuče sve neuvjerljivije, jer je teško govoriti o globalnoj obitelji kad se neke njezine članice međusobno bombardiraju.
Možemo li voljeti Svjetsko i istovremeno biti zabrinuti?
Sve ovo ne znači da ćemo prestati gledati nogomet, navijati za Hrvatsku ili brojati dane do prvog sučevog zvižduka. Svjetsko prvenstvo je i dalje emocionalni vrhunac za milijune ljudi, generacije koje će se sjećati gdje su bile kad je pao neki gol.
Ali zdravo je priznati da SP 2026. nije samo priča o golovima i dresovima, nego i o vizama koje nikad neće biti odobrene, kartama koje si mnogi ne mogu priuštiti, gradovima u kojima se ljudi boje policije ili kartela i ratovima koji prijete izbaciti cijele nacije iz igre.
