Čileanski arhitekt Smiljan Radić Clarke osvojio je najprestižniju nagradu u svijetu arhitekture, Pritzker Architecture Prize za 2026. godinu, često zvanu i “Nobel za arhitekturu”.
Tko je Smiljan Radić?
Smiljan Radić rođen je 1965. u Santiago de Chileu, u obitelji obilježenoj migracijom i miješanim identitetima. Paternalni dio obitelji dolazi s Brača, dok s majčine strane ima britanske korijene, pa je odrastao u kući u kojoj su se stalno preispitivali pojmovi pripadnosti i porijekla.
Arhitekturu je diplomirao na Papinskom katoličkom sveučilištu u Čileu 1989., a potom nastavio školovanje na arhitektonskom institutu u Veneciji, gdje je studirao povijest i intenzivno putovao po Europi. Vlastiti je studio u Santiagu otvorio 1995. i od tada gradi karijeru na rubu između arhitekture, umjetnosti i instalacije, često kroz male, ali izrazito promišljene projekte.
Porijeklo s Brača: kako je mala hrvatska priča završila na Pritzkeru
Radić često naglašava da je ideja identiteta kod njega “složena, a ne zadana”, što se izravno veže uz činjenicu da je odrastao u obitelji doseljenika. Njegov je djed iz bračkih Selaca u Čile stigao kao mladić, noseći sa sobom sjećanja na kamen, suhozide i specifičan pejzaž otoka, motive koji se, simbolično, mogu iščitati i u Radićevim kasnijim radovima kroz fascinaciju grubim materijalima i krajolikom.
Danas je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kao dopisni član, što dodatno potvrđuje koliko se njegovo hrvatsko podrijetlo cijeni i u stručnim krugovima u domovini njegovih predaka. U kontekstu Pritzkerove nagrade, Radić tako postaje još jedna hrvatska “skrivena” priča, čovjek koji je moćnim, ali tihim jezikom arhitekture spojio Čile, Hrvatsku i svjetsku scenu.
Što je zapravo Pritzker nagrada?
Pritzker nagrada smatra se najuglednijom arhitektonskom nagradom na svijetu i vrlo se često opisuje kao “Nobelova nagrada za arhitekturu”. Utemeljili su je 1979. Jay i Cindy Pritzker, a dodjeljuje se svake godine živućem arhitektu (ili timu arhitekata) čiji rad pokazuje izniman talent, viziju i predanost te donosi važan doprinos čovječanstvu i izgrađenom okolišu.
Dobitnik prima 100 tisuća američkih dolara, brončanu medalju inspiriranu radom Louisa Sullivana, s latinskim natpisom “firmitas, utilitas, venustas” (čvrstoća, uporabnost i ljepota) preuzetim od Vitruvija, te svečanu ceremoniju na arhitektonski važnoj lokaciji negdje u svijetu. U 47 godina postojanja nagradu su dobili velikani poput Tadaa Anda, Zahhe Hadid, Renza Piana i Rem Koolhaasa, i sada, u tom društvu, stoji i ime Smiljana Radića.
Zašto je Radić osvojio “Nobela” za arhitekturu?
Žiri Pritzkerove nagrade opisuje Radića kao “umjetnika neizrečene arhitekture” koji radije istražuje krhkost nego sigurnost, i stvara prostore koji diraju samu srž ljudskog iskustva, ali ih je teško prevesti u riječi. Njegovi projekti balansiraju između skulpture i zgrade, često koriste sirove materijale i neobične oblike, a uvijek polaze od pejzaža i konteksta u kojem nastaju.
Umjesto golemog, korporativnog ureda, Radić namjerno vodi mali studio u Santiagu i radi na različitim mjerilima, od privatnih kuća, preko kulturnih centara i instalacija, do velikih javnih zgrada. Upravo ta kombinacija poetičnosti, eksperimenta i duboke pažnje prema mjestu i ljudima bila je presudna da Pritzkerov žiri zaključi: njegovi projekti “ne govore u ime ljudi, nego im dopuštaju da kroz njih pronađu vlastiti glas”.
Radićeva najvažnija dijela
Četiri ključnih projekata koji najbolje pokazuju Radićev stil i razloge zbog kojih je osvojio Pritzker:
- Teatro Regional del Biobío u Concepciónu – kulturni centar s monumentalnom, ali poroznom fasadom koja noću svijetli poput lampiona i postaje nova urbana ikona grada.
- Casa Pite – dramatična kuća na stjenovitoj obali Čilea, djelomično “usađena” u klif, koja spaja brutalnost betona i nježnost pogleda na ocean.
- Copper House 2 – rezidencija obložena bakrom, smještena u suhi, gotovo mjesečev krajolik, gdje metalno pročelje s vremenom patinira i doslovno stari zajedno s okolišem.
- Serpentine Gallery Pavilion 2014. u Londonu – privremeni paviljon nalik svemirskom brodu od prozirnih panela koji leži na grupi masivnih kamenih blokova, kombinirajući brutalnost i krhkost.
Svi ti projekti, bez obzira na veličinu, imaju nekoliko zajedničkih crta: neobičan oblik, snažan odnos s krajolikom i osjećaj da je zgrada istovremeno i objekt i scena za ljudsko iskustvo.
Zašto je ova nagrada važna i za Hrvatsku?
Iako je rođen i školovan u Čileu, Radićev brački korijen nova je lijepa fusnota u priči o hrvatskom utjecaju u svijetu, od znanstvenika i sportaša do umjetnika. Činjenica da je “Nobel” za arhitekturu otišao arhitektu čiji je djed došao iz malog bračkog mjesta, savršeno pokazuje kako se velike globalne priče često pišu iz vrlo malih, lokalnih točaka na karti.
