Zagrebački restoran Evergreen u Ilici 49 već je 11 godina jedno od najpoznatijih mjesta za ljubitelje sushija. Mi smo ga, točnije moj partner i ja, posjetili netom nakon otvorenja i od tada do danas, to je mjesto ostalo na listi onih kojima se redovito vraćamo nekoliko puta godišnje. Da se razumijemo, ja nisam gastro stručnjak, samo volim hranu. Spremna sam platiti nekakve pristojne novce, no ne volim se osjećati prevarenom za ono što plaćam. Što to konkretno znači? Ok mi je platiti ručak za nas dvoje i do 200 eura ako me bar nešto u tom obroku oduševilo. Sve preko tog iznosa mi je ipak malo previše, iako smo imali i te izlete, no naš budget to teško podnosi. U tom iznosu može se naći svašta, a opet, rijetki su ugostiteljski objekti kojima se vraćam(o).
Evergreen je ipak jedno od tih mjesta i često je na našem obiteljskom popisu uz egidu – ajmo tamo na sushi, ručak ili večeru i to iz jednostavnog razloga – cijene su korektne, a hrana, po našem mišljenju, vrlo dobra ili odlična. Posjetili smo ga tako i ove subote nakon što neko vrijeme nismo bili. Povod je bio rođendan mog mlađeg sina koji obožava sushi. Nazvali smo oko podneva, dobili mjesto za četvero u 15.15.
Čim smo ušli u nevelik prostor u Ilici shvatili smo da je restoran pun kao šipak, no nas je naš stol čekao. Jedan od razloga zašto volimo doći u taj prostor su i odlični konobari koji očito imaju iskustva i znaju svoj posao. Brzo smo dobili meni, izabrali piće – suprug i ja pjenušac, dečki sok. Naručili smo i mineralnu. Vrlo brzo smo naručili i jelo – dva predjela od kojih je jedno bilo kozice u tempuri (Ebi tempura), a drugo spring rolice. Uz predjelo su došla i dva umaka.
Foto: Uz menu možete za dvoje možete izabrati miso juhu
Isprva smo htjeli naručiti dva sushi menija jer je svaki menu zamišljen za dvoje ljudi, no konobar nam je preporučio da nam oni uz tzv. Evergreen 2.0 menu dodaju još neke različite sushije kako nam se ne bi ponavljali. Naravno, pristali smo i naručili po čašu vina uz to. Restoran je bio pun, većina gostiju dolazila je uz rezervaciju, no bilo je i nekoliko usputnih dolazaka koje bi spretni konobari ipak uspjeli ‘udomiti’. Zbog gužve se i naše čekanje malo odužilo, no i prije nego li smo se stigli pomisliti požaliti konobar je donio čašu vina na kuću, uz ispriku što nešto duže čekamo. Da se razumijemo, nije to bilo ništa nepodnošljivo jer smo već omastili brkove predjelom pa i sa dvije miso juhe. U mnogim i manje razvikanim mjestima čekali bi vjerojatno duže, bez ikakve interakcije s osobljem.
Vrlo brzo nakon te ‘isprike’ stigla je naša daska sa sushijem. U meniju je bilo svega – od klasičnih nigirija, do makija, uramakija…. Ukupno preko 50 komada, okus odličan, riža skuhana taman kako očekuješ od dobrog sushija, sjajno zamotani, niti presuhi, niti su se raspadali, a začinjeni blago, ali taman po našem ukusu.
Naravno, hrana je u društvu dva tinejdžera nestala za čas pa je red došao i na desert. Zadnji puta kada smo bili u Evergreenu, deserti baš i nisu bili za pamćenje pa sam isto očekivala i ovaj put. Uostalom, tko normalan u sushi baru naručuje desert, zar ne? Ali kao što rekoh…dva tinejdžera…
Predjela su nestala prije slikanja
Uglavnom, konobar nam je rekao da od deserata imaju cheescake, tiramisu i kremu Catalanu ili creme brulee. Naručili smo sva tri pa šta bude. A deserti….čista neočekivana čarolija. Cheescake je neka njihova verzija, nježan, delikatan, poslužen u čaši, niti presladak, niti kisel. Tiramisu je pak poslužen u velikoj šalici i izgleda kao neka verzija simbola jin i jang s točkicom čokolade na vrhu. Okus? Kao da jedete neku pahuljasto nježnu kremu od mascarponea s taman toliko kakaa i kave da ne možete ničemu prigovoriti. ‘Najslabiji’ je bio, po okusu mojih članova obitelji, crema catalana iako je meni i taj bio odličan. U svojoj esenciji ima neko začinsko bilje koje mi ja baš odgovaralo iako nemam pojma o čemu se radi.
Tiramisu bi mogao biti i samostalan razlog za dolazak u Evergreen
E sad dolazimo do najbitnijeg djela pa ću napraviti kratku rekapitulaciju. Pojeli smo jako puno sushija, preko 50 komada, 2 miso juhe, 2 predjela, tri deserta. Popili smo bocu mineralne, dvije čaše pjenušca i svaki po dvije čaše vina te dečki svaki po sok. Račun je ispao za nas iznenađujućih 150 eura. Mislim da je (gotovo) nemoguće u Zagrebu, u malo finijem ugostiteljskom objektu blagovati, da ne kažem plandovati za takav iznos novaca. Za usporedbu nedavno smo u jednoj popularnoj zagrebačkoj pizzeriji jeli za 80 eura i to bez deserta i sa manje pića, a ipak mislimo da sushi nešto više košta čak i u nabavi.
Cheescake je lagan i savršeno izbalansiranih okusa
I dok smo se mi tako pozitivno čudili iznosu računa, na izlazu nas je dočekao, posve neplanirano vlasnik Mateo Kokot. Njega svi znate, ako ne po ugostiteljskoj priči, onda po javnom sukobu s Davorom Butkovićem. Butković se požalio na svom portalu da u Evergreenu nije bilo određenog jela, na što mu Kokot nije ostao dužan napomnuvši da jela, ako nema kvalitetnu i svježu namirnicu, neće niti biti taj dan. Njegov odgovor naišao je na val pozitivnih kritika kako gostiju, tako i struke.
Počeci u Ilici i vizija dostupnog sushija
No mi se nismo žalili na manjak bilo čega već smo vlasniku rekli da nas je pozitivno šokirao račun. Na to nam je odgovorio da svih ovih godina izrazito pazi na dvije stvari – da ne dere svoje goste te na svježinu namirnica. Rižu je baš, i to devet tona, kupio neki dan. Na taj način joj skida nabavnu cijenu, a onda i cijenu za krajnjeg gosta. Ista je logika i za nabavku svih ostalih namirnica. Ribu nabavlja u sezoni, kada je jeftinija te zamrzava sve ono što može biti zamrznuto u njegovim jelima kako bi i na taj način ostvario niže ulazne troškove. U razgovoru nam se pohvalio kako točno zna koje su njegove marže i da bi možda i mogao ići na više cijene, no cilj mu je da se ovakvi poput nas vraćaju i nakon 11 godina, a ne da nas jednom zezne i nikad više ne vidi.
Restoran je otvorio 2015. godine, a Evergreen je bio Kokotov ulazak u svijet sushija, no ne i u ugostiteljstvo. Prije Evergreena, s partnerom je pokrenuo Wok’n’walk, jedan od prvih wok barova u Zagrebu koji i danas uspješno radi. Ideja za sushi restoran rodila se iz osobne fascinacije. Kako je sam ispričao, nakon jednog nogometa s prijateljima posjetio je Takenoko i shvatio da želi stvoriti mjesto koje će vrhunski sushi učiniti dostupnim svima. Ta je odluka bila toliko čvrsta da je zbog nje odustao od već dogovorene suradnje s poznatim chefom Tomislavom Špičekom, koji je u istom prostoru trebao kuhati gablece u njegovom lokalu.
Od samog početka, filozofija se temeljila na sloganu “Hand made every day”, ističući ručnu izradu sushija i korištenje svježih namirnica, poput jadranske tune s Ugljana i brancina. Koncept “value for money” brzo je privukao široku publiku, a restoran je postao poznat po gužvama i neprestanim narudžbama za dostavu, u kojima je ponekad sudjelovao i sam vlasnik sjedajući na skuter.
Preuređenje i sukob s gastro kritikom
Tijekom godina, Evergreen je evoluirao. U rujnu 2023. restoran je doživio transformaciju. Preuređenje je donijelo dašak japanskog minimalizma, a potom su na meni ušli i novi deserti.
“Deserti su nam prije bili bezveze, kupovali smo ih od drugih i to jednostavno nije bilo to, ispričao nam je. Recept za ‘pahuljasti’ tiramisu nažicao je od jednog istarskog svećenika, a druga dva su njegovi kuhari dorađivali mjesecima dok nisu došli do ovoga što je i nas oduševilo.
Uglavnom, neočekivani razgovor s vlasnikom restorana nam je dodatno zaokružio odličan obrok. Da, sviđa nam se filozofija gdje neki ugostitelj smatra da neki njegovi kolege neopravdano deru goste. Sviđa nam se stav da četveročlana obitelj negdje u centru grada može fino jesti odličan sushi za 150 eura. Sviđa nam se njegova najava da za koji dan u blizini otvara novi kineski restoran. A neočekivano su nam se svidjeli i njegovi deserti pa to, ako vas rezervacija i put nanesu, nemojte nikako propustiti.
I za kraj – sve smo platili sami. Osoblje nije znalo da ćemo napisati recenziju. Ovo nije plaćena reklama 🙂
