Novi film Paula Thomasa Andersona, “One Battle After Another”, stigao je u kina krajem 2025. godine i u svega nekoliko mjeseci pokorio svijet. Kao najskuplji i komercijalno najambiciozniji projekt slavnog redatelja, s budžetom od oko 150 milijuna dolara, film je kulminirao trijumfom na 98. dodjeli Oscara, gdje je osvojio šest nagrada, uključujući i onu najprestižniju, za najbolji film. Kritičari su ga obasuli pohvalama, no ispod pozlaćene površine kipti narativ koji je duboko podijelio i struku i publiku, a u središtu kontroverzi našle su se upravo njegove najveće zvijezde.
Ambiciozna satira koja puca po šavovima
Na papiru, “One Battle After Another” epska je priča kakvu samo Anderson može zamisliti. Labavo temeljen na romanu “Vineland” Thomasa Pynchona, film prati Boba Fergusona (Leonardo DiCaprio), nekadašnjeg radikalnog revolucionara i stručnjaka za eksplozive poznatog kao “Ghetto Pat”, koji sada živi u paranoidnoj izolaciji sa svojom kćeri tinejdžericom Willom (Chase Infiniti). Njihov krhki mir narušava povratak pukovnika Stevena J. Lockjawa (Sean Penn), starog neprijatelja i grotesknog simbola autoritarnog režima, što pokreće mahnitu potjeru diljem Amerike koja se pretvorila u fašističku policijsku državu.
Anderson se hrabro hvata ukoštac s velikim temama našeg doba – od masovnih deportacija i militarizacije policije do skrivenih klubova bijelih supremacista koji vuku konce iz sjene. Ipak, unatoč tematskoj težini, film se bori s vlastitim identitetom. U svojih gotovo tri sata trajanja, on neprestano mijenja tonalitet, skačući iz crne komedije u napeti akcijski triler, pa sve do intimne obiteljske drame. Taj narativni kaos, iako povremeno briljantan, često ostavlja dojam da film pokušava reći sve, a na kraju ne kaže ništa konkretno. Dok se reference na goruće političke probleme bacaju kao mamci, nedostaje im dublja analiza, zbog čega se kritika suvremenog društva doima plitko i, kako su neki primijetili, pomalo kukavički.
DiCaprio na autopilotu, Penn u groteski
Najveće zamjerke, međutim, usmjerene su prema glumačkim izvedbama koje su istovremeno i hvaljene i osporavane. Čini se da su DiCaprio (51) i Penn, dva glumačka titana, postali gromobrani za sve stilske nedosljednosti filma.
Iako mu je uloga donijela još jednu nominaciju za Oscara, mnogi se slažu da je Leonardov Bob Ferguson daleko od njegovih najboljih ostvarenja. Njegov lik, opisan kao “propali revolucionar u kućnom ogrtaču” koji spas traži u alkoholu i marihuani, u DiCaprijevoj izvedbi često graniči s karikaturom. Neki kritičari navode kako se čini da glumi na “autopilotu”, oslanjajući se na već viđene manire paranoičnih i neurotičnih likova iz svog repertoara. Njegov komični, gotovo šeprtljavi pristup u nekim trenucima potkopava ozbiljnost situacije, čineći ga više smušenim klaunom nego tragičnim herojem. U konačnici, dojam je da su ga glumački zasjenile njegove kolegice – Teyana Taylor kao eksplozivna revolucionarka Perfidia i debitantica Chase Infiniti kao njegova kći Willa, koje su svojim likovima udahnule daleko više slojevitosti i emocionalne težine.
Oscarom nagrađena karikatura Seana Penna
Ako je DiCaprijeva izvedba bila predmet rasprave, interpretacija Seana Penna (65) kao pukovnika Lockjawa postala je pravi test za gledatelje. Njegova uloga, za koju je nagrađen Oscarom za najboljeg sporednog glumca, esencija je polarizacije. Penn je stvorio lik koji je istovremeno odvratan, perverzan, rasistički i voajerski nastrojen, no učinio je to na toliko teatralan način da ga je dio kritike opisao kao “stripovskog zlikovca” koji “žvače scenografiju”. Njegovi prenaglašeni fizički manirizmi, poput specifičnog šepanja i bizarnih facijalnih tikova, nekima su bili dokaz glumačke genijalnosti, dok su ih drugi smatrali distrakcijom koja film gura u sferu apsurda. Iako su neki kritičari hvalili njegovu sposobnost da lik ne pretvori u potpunu karikaturu, mnogi se ne bi složili, pogotovo nakon uznemirujućih scena u kojima njegova perverzna fascinacija crnim ženskim tijelom prelazi granice dobrog ukusa, čak i za satiru.
Unatoč svemu, “One Battle After Another” nije posve loš film. Anderson ostaje majstor režije, što je najočitije u spektakularnoj sceni automobilske potjere po strmim kalifornijskim brdima – sekvenci koja je vizualno i narativno među najinventivnijima posljednjih godina. Tu je i briljantna glazba Jonnyja Greenwooda, čiji disonantni, metronomski ritmovi savršeno pokreću radnju naprijed. Upravo u tim bljeskovima genijalnosti leži i najveća frustracija – film je prepun potencijala, ali ga njegov kaotični ton i neuravnotežene izvedbe sprječavaju da postane remek-djelo kakvom se nadao biti.
